Blog
četvrtak, svibanj 10, 2012
 

... i svakaj je bilo, i svakaj je, a svakaj i  bu. Je, ak nebu, da tak nebu.  Se pitam, kaj se more kaj promenit, da nebu tak kak bu?

Navek sam gledel, da videl bi od kam i kam sve to. Kaj da mi neko negda rekel, kaj sve to od nekam je došlo. Kaj da je nekaj kaj ni, ili kaj da zginulo je.

Pa lepo. Tak sam se zrihtal, kaj da i nis. Blejim kaj telček vu šarenu lesu. Kaj da delam, kad niš me razmem? Da bi kaj napravil, a ni mi znati kaj to je.

Morti mi bu neko rekel kaj bi treba delati, da bu kak treba biti.

Sam z cajtima videl kak ima onih kaj tak pripovedaju kaj vredi. Telčekima kak i ja jesem. Stari telček... još navek. I slušam svakaj, pa su me čak dobro zmotali. A vidim kak motaju i sami sebe, a se delaju kak su oni pravi. Gledim ih i si mislim, da naj im bu. Ne moram im reč kak nis čorav, makar veliju da jesam. Pa, ni sve do očih. Ono z čim se gleda je negde drugde. Gde? Ak morete poglečte, da vas i ja nebi motal. 

E, pa kaj ja? Vidim da videti ni baš ono pravo. Zapraf, kaj videti znači?

V tom sam se pošteno zgombal. Su i leta minula dok sedati ni počelo.

Vite, lepi moji, navek nekaj gruntamo i zmišljavamo. Navek kaj da bi nekaj šteli u misli vloviti. A misel je misel, a to kaj bi šteli, je to tak zmišljeno vu naše glave. Kaj da bi šteli da vidimo kak je, to kaj smo zamislili, to kaj bu. Je, al to ni isto. I tak se vrtimo v krugu, kaj pes kaj svoga repa vloviti bi štel.  Tak sam se zmislil i stal. Pa, nis norc. Il morti biti ne bi trebal. Il nek bar znam da jes, kaj bi ipak to bila neka čvrsta točka. Od tu se more dalje iti. Tak dragi moji. Razmete? Tak zaptaf mislim da jes bedak. Morti to i ni prava reč, kaj reči su reči. Kad ih je, ih razmeti treba. Kaj vredi ak nekaje reči hoću, a vi razmete nekaj drugo u reči tih.

Kod reči je misliti kaj one značiju. I ne samo to, nek i kaj je štel onaj kaj ih je rekel.  Nekak bi najbolje bilo da razmem njega. Morti onda ni reči tebalo ne bi..

I tak se trudim razmeti. Je, al z misli dotakam navek i nekaj svoje, a z tim kvarim. Razmen, morti, al na svoj način. Zgleda mi kaj da se nemre z te kože van.

Ja bi trebal biti on ili, Bogek dragi, ona. Onda ne bi trebal ni razmeti.  Bi doživljaval! Kaj se to more?

I tak sam počel gledati nekaj kaj večina zove komunikacija.  To svi delamo, al puno je tu šlamperaja.

Kak prvo, bi trebali z poštovanjem iti. Treba znati, da svi smo celina. Sve se pretaka, kaj vinčeko v iste bačve. Nikaj ni od ničega. A zakaj je baš tak? Zato kaj tak je. Kad bi drukše bilo, to ne bi bilo to. Kaj ne? Morti bute rekli to svaki bedak zna. Ja znam, al zapraf.

Naj sunčeko nam svetli i grije nas i naj sve bu po dobromu, kak biti mora. Nečem nikaj bolšega, kaj bu to kaj je, a sve mi zgledelo bu kak si sam zrihtam. Ak puno bum štel, nebu tak zišlo. Hoću da bu baš tak kak bu. Ja bum sve to mirno doživljaval. Tak bum baš tu di jesam.  Ak se z tim poklopimo, nemre loše bit. I bu baš to kaj bu; onima koji to kužiju. Sreča i radost življenja je u vama, dragi moji. Trebate je samo pronajti.  Tu je i takav je celi svet. Takvoga nam je Bogek napravil. Je, al ni to tak kak si ni nislimo, kaj smo samo ljudi, a poneki tek su vidli da su bedaki bili i sa radošću prihvaćaju dar života.

Puno dobroga svima vama, al za dobro treba ga znati prihvatiti. Bogek nam ga dariva... :)

sv @ 15:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 30, 2012
 

... sjesti i opustiti se. Sjednem, ili legnem; opustim ruke; opustim tijelo; zaustavim misli; kontroliram disanje sve do mirnog slijeda te radnje, koji samostalno prelazi u  čišćenje nakupina na duši i tako umiruje tijelo po procesima njegovim. Kao da odvajam sebe od 'sebe'.

A misao svaka slijed svoj ima, k'o matematički slijed, što određenošću ide.  Prekinuto vrijeme njeno voljom mene, koji umišljajem misli prekidam, ostavlja tragove prekida tih.

Sjeo sam i rekao da ću tako opustiti se. Kažu neki da ću meditirati. I mlatim po mislima. I savladavam ih. I prekidam ih.  Čini mi se kao da bi morao nestati, jer sav sam u mislima.

Savladao sam ih. Uglavnom.  Opušten sam. I vratio se mislima probranima.  Nalazim tragove onih, što ptrkinuo sam ih. Lučim razliku stanja prijašnjeg i novog. A tragovi? Nije da ih nema! Zar da sada i njih odbacujem? Kuda bi me to odvelo? Zasigurno bi tako u mnogo ćemu bio neodgovoran.  Radeći tako često, stekao bi naviku isključivanja iz tokova životnih. Život u 'organiziranom društvu' pun je obaveza. Zar da u stanju kada mi nevoljom krene, samo tako, prekidam slijedove i čistim dušu svoju? Zar da tako, kada od mene očekuju djelovanje u kontinuitetu? 

Svijet je ovo obaveza koje su proistekle iz načina života koji smo sami organizirali, pa i kao društvo. Sa nama računaju naši bližnji, prijatelji i oni kojima smo dio života dali zbog nekih interesa. Razumijevanje života zajedničkom voljom, stvara potrebe takove.

Mnogi kažu da su svoji gospodari i da sami odlučuju šta će. Da, ali svijet životom nosi svoje, a u njemu smo i svi mi.  Tako se često treba činiti i mimo svoje volje. Mnogi traže taj kratkotrajni privremeni bijeg i čišćenje meditacijom. Uvijek se vrate i ponovo sakupljaju nezadovoljstvo do novih ćišćenja.

Malo po malo se navikavajući, mijenja se odnos prema životu i postaje se svijestan neke 'kugle' u sebi, a ona kao da je predmet rada.

Ima i drugih načina. Načina u kojima se ne odbacuje, već prihvaća. Misao sam svoju stvorio i odgovoran sam prema njoj. Mogu je odgajati i tako mijenjati.  Kako da je prepoznam? Kako vidjeti razložnost njenu?

Svijet je ovaj takav kakav je. U njemu je i svatko od nas, takav kakav je. U njemu su tako, kroz nas i kroz svijet, i razlozi svega, pa i misli naših. Postoje korjeni po kojima možemo pristupati 'istini našoj'. U burama i olujama, po mislima našim, kojim putem do razumijevanja i djelovanja po dobru krenuti?

Smiriti sebe, a ne odbacivati ni zaturati. To nije princip života?

Sebe smiriti možemo molitvom. Molitvom, sebi, po Istini svojoj. To je stvaran put. To je susret sa samim sobom.  To je susret sa Istinom svojom. Pri tome ništa odbacili ni uništili nismo, već odredili sebe putu prihvaćanja razumijevanjem. Tako ćemo biti smireni u moru zbivanja, a da ništa nismo odbacili. Taj mir stvara nam čvrst odnos prema Istini i jest naša vjera Njoj. Iskrena molitva oslobađa. Oslobađa nas od one krive slike o nama u nama samima.  Tada misli nalaze nove puteve. Kreću se putem razumijevanja i tada je moguć put dobrote. Da, i on je molitvom, možda i neizrečenom. Za molitvu nije uvjet rečenost, već životnost. Ljudi je uobičajeno izgovaraju riječima. Tako čovjek uobičajeno čini, misleči da je misao i riječ stvarnost. Riječi molitve trebala bi pratiti iskrenost i predanost.

Tako se oslobađamo svojih krivih viđenja sebe, a time stvaramo uvjete blagosti i dobrote svoje, a time i sebi.

Učinimo ovaj svijet dobrim, jer on ovisi o nama. O nama u toliko da otklonimo svoje zablude o sebi, a time i o svijetu i životu.

Tim pristupom postajemo zahvalni, jer nam se otvara put dobrote; put Istine.

Sve to, najčešće ne ide 'preko noći', ali ja ništa ne bi tvrdio. Istino, jedino Ti jesi... :)

 

sv @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
 

Neznam zašto, a razlog kao da nije bitan, nastojao sam vidjeti što sve ovo jest. Šećem sjećanjima u neka prošla vremena i pokušavam shvatiti što je to 'moje gledanje'?

Osjećam ona neka rana osjećanja, kada sam uljuljan u neki mir bio prekidan nelagodama kojima život traži ono, opstanku svom potrebno. Bila je to glad, uneređene krpe, u koje sam umotan bio, neočekivani jaki zvukovi... Od kuda mi potreba plakanja? Ne znam.  Bilo je toga što me kao nosilo i činilo moje ponašanje predodređenim. Bio sam 'takav'.

I gradilo se to 'takovo'. I mijenjalo se. I bio je put mogućnosti.

A promjene? Bile su moguće, i bilo je uzrocima stvoreno. Vidim kako sve ima svoje razloge i da se u slijedu promjena sve niže u  čvrstom vremenskom nizu.

Čovjek, kao misaono biće, gleda  i razmišlja. Stvorili smo sav 'svijet' u mislima svojim. Zar sve stane u ovu našu glavu?

Tako pomislimo, jer misao nam je vladar.  Ona će nam stvoriti i osjećaj mišlju, da sve je u našoj glavi.  Sklon sam pitanjima prije pitanja. To znači da tražim osnovu i razloge pitanja. Ako to ne radim, riješim se samokritičnosti, a tada mogu svašta zaključiti, a najčešće ono što je Istine lišeno. Tako sam zatvoren u vlastito omajavanje.

Tako se stvorilo gledanje na svijet koje je ustvari posredno. Tu spoznaju o posrednosti većina je isključila iz svijesti o svome putu traženja Istine. Pa, o čemu se rari, kada sve tako lijepo vidimo?

Ajmo gledati gledanje. Meni je to nekako lakše, jer gubim vid očima. Oči gledaju svijetlo! Svijetlo dolazi od materijalnih stvari koje su izvor svijetla ili odbiju svijetlo koje na njih pada. Pri tome oko reagir na vrlo uski dio svijetkosnog spektra. Pa što onda mi to vidimo i nazivamo stvarima? A kakove stvari ustvari jesu? Trudio sam se to vidjeti, ali ne ide to ovim organom vida.

No, i pored toga smo stvorili misaonu predodžbu i sa njome fingiramo stvarnost. Tako već u startu imamo dvije 'zablude'. To su slike stvari i mišljenje da je misao stvarnost.

Iskuastvo naše, i ono naslijeđeno, nam je donosilo rezultate takova pristupa. Bolje išta nego ništa. Kročili smo tako putevima svojima, gledali i doživljavali.

Trudim se osjetiti ono nešto. Nije ovo, što znam i upotrebljavan, sve.  Kako rekoh, čak je to nešto drugo nego što se misli.

Krenuo sam, dragi moji, svijesno na put novih spoznaja. Nailazim na 'viđenja' nova.  Vidim povezanost svijeta, a time i sebe i svijest svoju kao dar Istine.

Od puno razmišljanja se ne poludi, kako neki misle. Ne, ako se vjeruje u dobrotu kao osnovu Istine. Tu negdje i prestaje kalkulativno razmišljanje.

Idemo dalje, dragi moji, sve vas volim ... :)

sv @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 26, 2012
 

Zastadoh. Išao sam nesvijestan kuda i zašto. I nije do znanja. Doživljavah sve to kao posljedicu bez svijesti da to je tako. Bijah kao objekt sakriven paravanom svoje umišljenosti.  U mislima svojim i svijet sam tumačio.  Svijet meni takav kako ga mislima svojim zamišljah.

Jesam li to što mislim da jesam, ili tek onaj koji tako misli? Naravno, odgovora nema, jer odgovor nisam. Odgovor uvijek u slijedu nekom postoji, pa je tako već pitanjem određen. I ne samo pitanjem.

Svijet pitanja i odgovora, vremenom rastrzan, namjerom cjelovitosti dvojnost sebe iskazuje. Odnos dijelova cjelinu mu čini. Dio je iskorak iz Istine po kojoj postoji.  Stalni je to otklon u težnji povratka Istini o sebi. Često svijesti o tome nemam, a bezsvijest ta ozklonom je data, a i otklon čini.

Mislim, jer onaj sam što misli. U trenucima svijesti otklona od Tebe, zahvalnošću Ti se obraćam. Ja koji jesam, koji razmišlja.  I misao kao da nestaje. Kao, jer ustvari kao da i nije. Nije ono što o njoj mislim, već ono što je. Nema ni riječi ni misli, već to jest. 

Zastadoh u mislima svojim, jer vidjeh kako mislim. Vidjeh kako dokazujem sebe sebi. Kao da sumnjam. Kao da ne vjerujem da jesam. Bijaše mi čudno biti ono što vidim i mislim. Svijet taj u apsurdima postoji. Da, to je svijet misli.

Ali, dragi moji, u tome svijetu nalazim i vas.  Da, to je Istina postojanja. Zato jesam onaj koji misli. I zato je vrijeme, često rastrzano, ali postoji.

Istinska moja osobnost Tobom je, a u svijetu i životu raznolikostima data.

I kada gledam sve to, što u trenu svakom je, Tebi se radujem.

Hvala Ti Istino, a vama, dragi moji, radost  u ovom svijetu jedinstva ... :)

sv @ 15:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 6, 2012
 

... i nije mi čudno sve ovo što vidim i osjećam, nego kako uopće to gledanje i osjećanje i osjeti jesu.  Čudo nekome jest.  Samo za sebe ono biti ne može.  Za čudo je potrebno čuđenje, neočekivanost, a bez očekivanosti ne može biti neočekivanost.  Pa, ako mi je život čudo, što sam to očekivao? Zar sam prije svega očekivati bio u stanju?

Vjerojatnost je velika da se radi o izmišljenoj pretpostavci. Kao i uvijek, ništa ne tvrdim. Gledam i razmišljam. Trudim se mislima dokučiti Istinu, mada znam da to nije moguće. Ne kao konačno sredstvo.  Vidin da mogu mišlju dokučiti nju samu... dokučiti nemoć njenu.  Njome to izgleda kao čudo, ali sve do priznanja takvosti njene kroz nju samu. Nije to tek misaona forma, kojom se misli kako misao dalje ne može. Tada bi opet misao to amenovala. Ustrajati dalje treba gledajući put i sa velikim poštovanjem zahvalnost misli podariti. Pretpostavkom njenom sam sebe razdjelio i utjerao i nju i sebe u logičke i stvarne zablude.

I tako ja i misao moja činimo, a da tek nešto malo i necjelovito jesmo u moru raznolikosti. Ta, zar i to nije veliko? Zar to nije dio puta i života? Dio cjeline?

Veliki prostor, ili bolje reči, nepoznat prostor, mislima i načinu dosadašnjem, je tu. Postajem ga svijestan.  Kako da ga gledam, kada sam takav milionima godina stvaran? Geni su se takovi formirali, pa mogu što mogu. Da, ali ne to što mislim, mada na neki način i to, kao sastavni dio svega toga što svijet moj čini.

Područje, svijesti sakriveno, kao da zove.

Gledam, mada znam da očima to vidjeti ne mogu.  Nekako uobičajeno kao slike neke se pojavljuju. To je kao neki mrak, a svijest mi sluti, da to je tek stanje na putu promjene.  Misao je i dalje misao. Priznala je sebe i nekako se raduje putovanju tome.

Osjećaji, stvarani osjetima i mislima, se mijenjaju. Misao, priznanjem sebe sebi, razlučuje osjete od derivata po sebi u stvaranju osjećaja.  Koliko toga takvošću svojom svijet moj izmjenjenim čini. U njemu i takvost moju. Takvost koja me određuje i kao da me ograničuje. I jest i nije, jer i moć promjene me čini. Promjenama granice mi pomiče, i idem putem spoznaja.  Putnik sam u svijetu Istine. Krećem se Istinom kao dio njen. Kretanje i promjene njime, sa svime ostalim što jest, Istinu čini.  Ma što god mislio i činio, Istina jest.

Informacije razne, svijetovima nauka raznih, ukazuju na područja nevidljiva, a posredno dostupna. Tu su razne posebne energije i promjene koje nadilaze vrijeme i prostor.  Nemam razvijene senzore za ta područja, ali mogu prihvatiti postojanje takove stvarnosti. To znači da nam svijest doživljava samo djelić Istine.  Konačno, i kada te gledam, vidim tek dio slike tvoje. Mogu li vidjeti cjelovito? Eto i u svijetu vidljivom, vidim tek maleni dio..Tko li sam da sam tako nesavršen, a ipak jesam? Možda je to ustvari misao moja?

I tako mislim kako sam ja netko, a odzvanja mi od nekuda, još iz djetinjstva ono: 'Ma to si ti samo misliš.', ili ono: 'Mo'š mislit.'

A pričao sam i pričao... govorio. Jesam li što rekao? Riječ u prostoru i vremenu.  Izgovorena i prihvaćena.  Ona nosi tek moguće poticaje, a to sve dalje ovisi o vama, dragi moji. Iste riječi različite će biti kod svakoga od vas. Ja pretvaram u riječi ono što vidim i mislim, i puštam u svijet, u život. One su, kao i mi, različite i to ista  svakome od vas. I kao da tako ne mogu govorom prenositi stanja i misli.  Život sve mijenja.

Prijatelji dragi, i idem ja putem svojim. Znam, i vi ste putnici. Susrećemo se, zar ne?  Svako vam dibro na putu vašem. I ja sam tu negdje. Možda iza okuke .... :)

sv @ 16:51 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 23, 2012
 

Stadoh. Izgleda mi tako. Mislim da sam stao.  Kao da se tako mijenja moj odnos prema promjenama.  One kao da određuju kretanje.
Ali, stao sam, a ipak se i dalje mijenja skoro sve. To je odnos mene prema onome što nisam, pa bio to i ja sâm. Ta, konačno, i ja sam sebi netko. Tko li sam kada sebe promatram? Sebe, a ne odraz, ni sliku, ni zamisao, već sebe. Mogu li to, uopće, ili je i to zamisao? Mnogi to zanemare i 'voze dalje'. Kuda? Nekuda.
Promatram polomljenu grančicu kako je voda rijeke nosi.  Svijest svoju u nju preslikavam i kao da njome postajem. Vidim okruženje vodom i raznim predmetima što ih ona nosi. Pa i ta voda oko mene nošena je istom silom. A ja mislio kako voda nosi ono što ona nije; one predmete i mene, grančicu polomljenu, bez snage i moći.  Pa tko to sve ovo pokreće?
Eto, i ja, ko grančica ova, rijekom života sam nošen.  Oblik moj i takvost moja u zbivanju plova toga, individualnost mi daje. Ja kao da sam netko.
I opet se divim dječjoj izreci iz zbirke sličnih, što iskreno dječje srce  osjetilo je...; '... i svi me gledaju kao da sam ja netko.' Koliko iskrenosti i ljepote!
Kao malen prihvatio sam igru tu i postadoh 'netko'.  Osjećao bi se nespretno i pomalo neugodno kada bi me netko smatrao nekim. Ta zar nije to tek spontana igra Istine i mene, i svih nas? Spontana onom silom života, što kao rijeka života sve ovo nosi.
Stao sam, a ustvari, kao da tek sada idem. Idem sluteći silu života; i ne samo sluteći, jer ona je ovdje u svakom djeliću i trenu života.
Promatram dječicu, sa kojom se često igram igru života; kao da sam ja netko. Znam da je to igra. Sjećam se djetinjstva i prijateljstava. Svi smo krenuli u igru ovu; igru sa Istinom. Sa vremenom mnogi zaboraviše to.  Opčinile ih pobjede i svijetla šarenih laži. Htjedoše zadržati samo ugode, a rijeka života jest promjenama.  Zaneseni stranputicama odrekoše se djetinjstva, a u dubini sebe i dalje su djeca.  Postoji putokaz na put Istine. To je ljubav. Ljubav prema životu i svemu što život čini. Uz ljubav i teškoće nestaju, jer Njome se daruje; Njome se vodi ona iskrena igra Istine.
I kao da sam stao. Ja. A ta sila Istine me nosi postojanjem. Tako sam ustvari postojan. Postojim. S ljubavlju promatram život. Sve vas volim djeco draga, bez obzira na godine vaše ... :)

sv @ 13:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, siječanj 7, 2012
 

..... svima koji ga slave po julijanskom kalendaru.

 Ujedno sreća i radost svima bez obzira na kalendare, brojeve i slova. Neka vrijednosti života radošću i ljubavlju ispune živote ... :)

sv @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 27, 2011
 

... što predodžbu mi svijeta stvara i održava, mijenja se uvjetovanim slijedom, kojim sav svijet povezan jest.

Mogu misliti, govoriti, željeti, stvarati, osjećati i nastojati što me volja, ali sve to je u tome slijedu; u slijedu koji od vjećnosti u vjećnost određeno mijenja sav svijet ovaj. I osjet sebe time je dat.

Time sam dat kao i svaki dijelić postojanja. Sve je u istom slijedu iste  cjeline.

To misao je moja, što jest, kao što rekoh, također u slijedu tome, kao i ovo što 'rekoh' i 'uradih'.

Pa što onda jesam, kada sam određenim slijedom dat? Oduvijek Jednošću Jedinom jesam, sada i ovdje.

Mi živi mislimo i gledamo u svijetu promjena. Misao i osjet sebe vodi nas svijetom takovim. Za nas, takove, postoji vrijeme i raznolikosti; postoje odnosi;  postoji život.

Shvaćam da nije moje da sudim o prihvatu ili neprihvatu, jer i taj sud bio bi isto. Može biti, ako je slijedom tim Jedinim dat. Uradim li, baš, 'voljom svojom', tada ništa shvatio nisam, a slijedom daljnjim dat će se mogućnost da shvatim, mada i to bude u slijedu datom.

I misao mi dokučuje datost. I nije da jesam ili nisam, po mislima svojim. Osjećam sebe i svijet. To tako jest u mom svijetu promjena. U mom, a i vašem, dragi moji. Povezani smo. To vidjeti se može energijama što promjene čine i povezuju nas u cjelinu. Postoji put tome.

I želje moje su kao snovi, što misao ih slijedi.

I promatram, i razmišljan. Čovjek sam i takav sam dat.  Darovan 'sebi' u 'svijetu svome'. Al bilo je i nešto što me vodilo viđenju takovu.  Kao da me vodilo Sebi, mada odnosima sam dat. Da, jer odnosima put postoji. Ta, kako bi inače putovao; živio.

Razmišljao sam puno.  Tražio u svijetu misli osjećajući da se bit života tu malazi. Time i takav sam dat. Takav jesam u životu; u svijetu raznolikosti; u svijetu odnosa. Viječni slijed tako se odrazio ovdje. Odraz je to sebe u svijetu odnosa; i svijetu raznolikosti.

Ma što mislio i osjećao, Tobom jesam; ni malen, ni velik; ni ovakav, ni onakav... Tek odraz Tvoj u vremenu i prostoru ove datosti, što osjećam je sobom.

Dragi moji, ne izdižimo se iznad Istine po kojoj jesmo, jer time griješimo. Ne znam i nisam u pravu. Tek riječi i misli žubore osjetilima. Budi volja Tvoja, jer utoliko jesam. Hvala na svemu... i to je zrcaljenje Istine ... :)

sv @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 25, 2011
 

..... svima koji ga slave po gregorijanskom kalendaru.

Ujedno sreća i radost svima bez obzira na kalendare, brojeve i slova. Neka vrijednosti života radošću i ljubavlju ispune živote ... :)

sv @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 16, 2011
 

:)

sv @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.